Kupres je "poprište snova"...
Poseban osjećaj u duši svakog domoljuba javi se na spomen Kupresa. U povijesti svakog naroda postoje sudbonosni dani. Za hrvatski narod takvi sudbonosni dani zbili su se u travnju 1992. godine na Kupreškom polju. Tih travanjskih dana 1992. godine sjećat ćemo se tako dugo dok nas bude. ...a Kupres se dogodio da bi smo opstali, da bi nas bilo na ovim prostorima.
Rat u Hrvatskoj se debelo zahuktao. Vukovar je pepeo. Dubrovnik, Zadar i Šibenik pred katastrofom. Dobra četvrtina Hrvatske stenje pod četničkom čizmom. Bosna i Hercegovina krcata tenkovima i vojskom JNA, pridošlom iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Selo Ravno srušeno, spaljeno i porušeno. Kupreško polje okupirano rezervistima JNA. I dok su mnogi u Sarajevu papagajski ponavljali da to nije njihov rat, hrvatski se narod u kriku svoje samostojnosti zbio u redove Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i organizirao u obranu svojih stoljetnih prostora. U tenisicama, naoružani lovačkim puškama, samokresima , „tandžarama“ i svojim novcem kupljenim kalašnjikovima, hrvatski branitelji ušli su u sukob sa organiziranim i za rat opremljenim neprijateljem. I tako je krenula priča o Kupresu 1992.godine. To je priča o pobjedi i porazu, priča o junaštvu, hrabrosti,... neki će reći ludosti. Priča o žrtvi, slobodi i okovima .... priča o zaboravu! Vijavica i led Kupresa mnogim je obiteljima zabila nož kroz srce i dušu. Poginuli su i nestali mnogi očevi, sinovi, muževi, braća, prijatelji. Za tjedan dana borbi poginulo je 160 hrvatskih branitelja. Mnogi i danas nose posljedice trajnog invaliditeta, sa teškim ranama i sjećanjima. Sloboda je rasla na mnogim neznanim grobovima, masovnim grobnicama. Prkosila je hrvatskom crninom, blijedim usnicama. Krvava hrvatska sloboda. Dvadeset i jednu godinu nakon travnja 1992. godine pisati o Kupresu znači i pitati se jesmo li ikada proniknuli svu odvažnost branitelja Kupresa, zavirili u njihove strahove, pogledali u dubinu njihovih vizionarskih pogleda. Strašnim bi zazvučalo da u hrvatskoj politici, u svojoj svakodnevnici nismo poštivali žrtvu poginulih i preživjelih branitelja Kupresa. I strašno bi bilo da njihova djeca i majke mogu naslutiti da je njihova žrtva zaboravljena, da mi sada imamo neke druge probleme. Eto, Kupres nakon 21 godinu mora biti kao i prije tisuću godina, kao i nakon tisuću godina . Jer Kupres je poprište snova, koje su sanjali oni što su za njih bili spremni dati svoje živote, i davali ih!!! Stipo Šumanović Tajnik UDVDR HVO Tomislavgrad